Put u CERN

Astronomsko društvo Kumova slama posjetilo je CERN (Europsku organizaciju za nuklearna istraživanja).

Srijeda, 20. kolovoza 2014. u 23:36 sati Aktualnosti

Utorak, 12. kolovoza 2014., 1:00 sat iza ponoći: započinjemo put prema našem već dugo priželjkivanom i mjesecima planiranom cilju, Ženevi u Švicarskoj ili točnije CERN-u (Europska organizacija za nuklearna istraživanja). Nas osam članova Astronomskog društva Kumova slama u dva automobila započeli smo put fotografijom na centru Daruvara dok su četiri članice krenule dan ranije kako bi svoj konačni cilj upotpunile i kojom turističkom destinacijom u Italiji. Da napomenem: Nenad, Alek, Tanja i Marko u Fiesti, ja Toni, Josip, Sonja i Saša u Berlingu; i u Octaviji Nataša, Dunja, Tonka i Ljubica. 

Dio ekipe u Daruvaru prije polaska
 
Nas osmero krećemo put Zagreba – Ljubljane, tunelom Karavanke – Salzburg pa dalje na München – Zürih – Bern – Lausanne i konačnom odredištu Prévessin-Moëns kraj Ženeve gdje ćemo prenoćiti. Izabrali smo nešto duži put ali financijski znatno povoljniji zbog talijanskih cestarina i tunelarine ispod Mont Blanca.


Na putu

Tako nam je put započeo po ugodnom vremenu i prva tri sata po suhoj cesti vrlo su brzo prošla. Kupljene vinjete za Sloveniju i Austriju već na izlazu iz Hrvatske (23 eurića po autu) omogućuju nam da se vozimo bez zaustavljanja. No već na obilaznici Ljubljane započinje kiša koja nemilosrdno pada do pred sam Salzburg, što od nas traži veći oprez. Nakon tankiranja auta i doručka za putnike onako na parkingu neke austrijske pumpe nastavljamo dalje. Iza nas ostaje Salzburg. Prolazimo skoro samim centrom Münhena pa stanka za kavu i ponovo tankiranje na super uređenoj pumpi, koju krasi pravi borbeni avion Mirage (naravno da smo se slikali ispod njega) i već smo pokraj prekrasnog Bodenskog jezera iznad kojeg lebdi ogroman cepelin, pa Berna i već smo prošli kraj Lausanne. 


Impresionirani Nenad i društvo

Impresionirani silazimo sa autoputa i dolazimo na Ženevsko jezero u mjestu Rolle gdje na samoj obali jezera u simpatičnom mjestašcu prostiremo stol na zidu staroga grada sa pogledom na jezero i udaljene planine pokrivene snijegom. Glavno da ne pada kiša, makar je to pitanje stalno u zraku. Na bogatoj trpezi sa hranom koju su nekima pripremile supruge, nekima mame a možda i neki sami, pozavidjeli bi i mnogi restorani sa par zvjezdica. Brzo su to shvatili i galebovi i patke koji su se u velikom broju okupili ispred nas na vodi i zajedno sa nama uživali u klopi. 


Ručak na Ženevskom jezeru

Nastavljamo dalje i već oko 5 sati poslijepodne smo pred hotelom u Prévessin-Moënsu u Francuskoj. Moram naglasiti da uz Aleka i njegovu navigaciju nismo ni jednom zalutali. Ono par puta mislim da je bilo namjerno čisto da razbije monotoniju putovanja. Nakon 16 sati kilometar sat pokazuje prijeđenih kilometara 1291 sa prosječnom potrošnjom od 5,8 litara (moj Berlingo) i prosječnom brzinom od ravno 100 km na sat. Zadovoljni smo. 


Ispred hotela u Prevessin-Moensu u Francuskoj

Nakon što smo se smjestili i osvježili krećemo u centar Ženeve udaljen svega 7 km u turistički obilazak.  


Krećemo u obilazak Ženeve
  
Uspjeli smo parkirati u samoj blizini jezera, unatoč nama čudnom parking satu u koji moraš ukucati broj tablice što nas osam nije uspjelo shvatiti već nam je ljubazna poštarica morala pokazati. Polako, pješke šetali smo uz obalu jezera i slikali se ispred preko 70 metara visokog vodoskoka koji šprica ravno iz jezera. Fasciniralo me je to što sam u toj šetnji od nešto više od dva sata uspio primijetiti da vjerojatno nema ljudske rase koju nismo sreli i naravno čuli raznih jezika nama čak i neprepoznatljivih. 


Obilazak Ženeve

Nakon šetnje već krepani krećemo u hotel gdje nas čekaju i naše 4 djevojke koje su stigle preko Italije. Još se malo družimo pred hotelom, ispod neba koje nam stalno prijeti tmurnim oblacima, sređujući dojmove sa puta i tako vidimo da su one prešle oko 200 km manje od nas. Poslije dogovora o sutrašnjem danu i jutarnjem buđenju konačno u krevete. 

Pola sedam je i alarm mobitela nas nemilosrdno budi. Tek sada u leđima osjećam posljedice jučerašnje vožnje. Na doručku se nalazimo poslije sedam i ono bez čega ne bih mogao reći da sam spavao u Francuskoj čeka me na stolu. Dva kroasana i kava. Uživamo u finom doručku kujući planove za taj dan. Spremamo se i odjavljujemo iz hotela koji usput da kažem košta svakoga oko 185 kuna sa doručkom, što je stvarno prihvatljivo. U osam i petnaest smo u autima koje nemilosrdno zalijeva kiša i krećemo u CERN udaljen svega 6,5 km, ali u Švicarskoj. Naravno da granice kao da ne postoje pa i moja nova putovnica koja me koštala 430 kuna ostaje nepogledana. 


Ulaz u CERN

Parkiramo na parking pred recepciju CERN-a i utrčavamo unutra jer i nemamo baš svi kišobrane. Alek odlazi na recepciju gdje nas prijavljuje da smo stigli a mi smo se već razmilili naokolo jer mnogo toga već tu na samom ulazu ima za pogledati. 


Dio ekipe u CERN-u


Dio ekipe u CERN-u (koja je putovala preko Italije)

Prekrasna instalacija od žutih i bijelih metalnih ploča na podu kroz koju probijaju raznobojna svjetla pokraj koje je mala trgovina suvenirima. 

Teslina plazma kugla

Malo dalje mnogi izlošci kao npr. staklena kugla sa „zarobljenim“ munjama koje te pokušaju dohvatiti čim takneš kuglu, takozvana plazma kugla koju je otkrio Nikola Tesla. Dva utega od 12 kg ali jedan dižeš kao da si na Mjesecu što znači 6 puta lakši od onog pokraj na Zemlji. Gajgerov brojač kojim saznajemo da pijesak sa plaže u Riju gadno škrguće pod tom spravom, što znači da je radioaktivan. Tu su i mnoge druge stvari iz povijesti CERNA kao što su stari magneti pa akceleratori i mnogo toga nama zanimljivog. 

U 9 sati započinje predavanje o tome što se tu radi i zašto se to radi. Predavanje nam drži tip u T-shirt majici sa razbarušenom frizurom koji na prvi pogled izgleda kao vrhunski fizičar što sam kasnije i saznao da jest, a zove se Bill Murray. Možda sljedeći Nobel bude njegov jer se intenzivno bavi teorijom struna ako vam to nešto znači. Od njega saznajemo da tu ima 2500 stalno zaposlenih i da još 1800 ljudi radi na određeno i još 10 000 znanstvenika iz cijelog svijeta koji predstavljaju 103 nacije. Dakle oko 15 000 ljudi na jednom mjestu bavi se znanošću. Budžet im je kaže, takav kao da svaki stanovnik Europe izdvoji novac za jednu kavu. Jest da mi je to bilo malo nategnuto jer ne znam na koju je kavu mislio. Onu koju pijem svako jutro u Daruvaru po 6,00 kuna ili ovu u Ženevi koja me koštala preko 25 kuna. Ipak sam pristojan pa nisam tražio pojašnjenje. A navikli me i naši političari kada pričaju koliko nešto košta ne možeš ih uhvatiti ni za glavu ni za rep. (Osim USKOK-a). 


U društvu fizičara Billa Murraya

Saznali smo što se to radi u LHC-u (Large Hadron Collider) to jest Velikom hadronskom sudaraču koji se nalazi na više od 100 metara ispod površine zemlje i kojemu je opseg 27 kilometara. Kroz njega čestice jure brzinama blizu brzine svjetlosti i što se to dešava pri sudarima čestica tako velikim brzinama. Svi smo već čuli za Higgsov bozon, narodski nazvan Božja čestica koju su četiri ogromna detektora već detektirala ili možda nisu. Ako se to uspije potvrditi poimanje cijelog svemira se mijenja iz temelja. Konačno bi saznali što je ustvari prostor, kako je nastao čitav svemir u Velikom prasku a valjda i zašto.

Cijev kroz koju jurcaju čestice

Nakon zanimljivog predavanja poveli su nas minibusom do jednog od pogona CERN-a. Tu smo bili u zgradi u kojoj zaposleni imaju stalnu vezu sa svemirskom stanicom ISS to jest sa detektorom čestica koji se nalazi na njoj (svemirskoj stanici) i čije informacije zaposleni analiziraju. Saznali smo da postoje četveropolni magneti, supervodiči izmišljeni i napravljeni za potrebe instituta. Mnoge stvari tu zamišljene od strane znanstvenika, inženjeri su već primijenili na nizu praktičnih stvari kao što su vlakovi na magnetskim tračnicama koji jure preko 500 kilometara na sat ili magnetska rezonanca, jedan od medicinskih uređaja koji bez ikakve štete po pacijenta pomaže liječnicima u dijagnostici. Ili PET skener, vrhunski dijagnostički uređaj također za potrebe pri liječenju opakih boleština. 
Saznali smo i o supervodičima koji ohlađeni na minus 270 stupnjeva provode toliko struje i da bez njih ne bi bio moguć rad LHC-a, sudarača čestica. 

Profesor Prević pažljivo prati objašnjenja

I tako u trenutku prođe više od tri sata obilaska instituta i ponovo smo na recepciji gdje su oni koji su htjeli ili pak mogli kupili koji suvenirčić. Cijene su za nas odvratne pa detalje neću opisivati. 

Zatim smo prešli preko puta u zgradu Globe of Science and Innovation (valjda na našem Globus znanosti i inovacije) gdje je također postavljena izložba koja je i simbol CERN-a. Tu smo razgledali vrlo zanimljivo postavljene izloške i prisustvovali stvarno dojmljivo napravljenoj projekciji koja nam je približila kako je nastao svemir u Velikom prasku. 
 

Usred Velikog praska

Na mnogobrojnim ekranima svuda oko nas jurcale su zvijezde, cijele galaksije, maglice i imali smo osjećaj da smo u središtu svega toga. Da smo dio svemira (što stvarno i jesmo) baš u tom trenutku Velikog praska. 

Nakon zajedničke fotografije ispred zgrade i još puni nesloženih dojmova krenuli smo ponovno u obilazak Ženeve. 


Ispred Globusa, kompletna ekipa Kumove slame

Naš posjet CERN-u tu na parkingu kraj Ženeve je završio. Opet nas je Alek nepogrešivo dovezao na stari grad i na besplatni parking kraj stare fontane u uličici u koju naravno nema šanse da uđe pauk. Poslije obilnog ručka na spomenutoj fontani u kojoj sam na moje veliko iznenađenje vidio dvije tri bačene konzerve krenuli smo u obilazak. Ako još negdje naletim na odbačenu konzervu zovem gradonačelnika Ženeve da mu kažem da se moje mišljenje o Švicarcima promijenilo. Ipak daljnja šetnja me uvjerila da je ono ipak izuzetak. 
Velebna katedrala Svetog Petra ili Pierrea kako oni kažu ispred koje dvoje dvanaestogodišnjaka prekrasno svira na violinama Vivaldija i Četiri godišnja doba, ali su me oborili sa izvedbom Aleluje. 


Katedrala i izvedba Vivaldija

Unutra prekrasne i ogromne orgulje, nažalost utihnule. Neki su platili 5 eura kako bi bacili pogled sa zvonika na cijelu Ženevu a neki nisu htjeli gore ni da im plate 10 eura.  


Pogled na Ženevu s vrha katedrale za ''samo'' 5 eura

Polaganom šetnjom i liftom spustili smo se sa starog grada do mostova na jezeru i prešli Ronu koja izvire tu iz Ženevskog jezera. Šetali i pazili da nas ne pregaze mnogobrojni skupi auti kao što su Rolsevi, Ferrariji, Maseratiji, van serijski Mercedesi i mnoge limuzine koje se poput dugačkih gusjenica vuku ulicama. Nikad više limuzina nisam vidio. 
I uglavnom je sve završilo razgledavanjem jer ni tako skup grad nisam vidio. Gdje pizza košta 120 kuna a odrezak si možeš samo nacrtati ako nisi spreman platiti više od 200 kuna. Vratili smo se do auta odakle su naše djevojke nastavile svoj put prema Genovi i Firenzi a mi točno u 18:30 krenuli put Lausanne, Berna ali ovaj puta prema Vaduzu, Innsbrucku i našem sljedećem cilju prije kuće, Alpskoj cesti - nacionalnom parku Hohe Tauern i vrhu Grossglockner kraj kojeg je ledenjak Pasterze koji se polako ali sigurno topi. Pošto bi krajem stoljeća mogao nestati nismo to htjeli propustiti. Možda ga ne bude kada ponovo budem na putu za sjever Europe.Poslije dva odmora, jednog malo dužeg na kojem su neki i zaspali a neki šetali, ujutro u 9 sati uzeli su nam 34 eura po autu i naš uspon na Grossglockner je započeo. Naravno da nas je obilno zalijevala kiša ali mi smo se optimistično penjali na više od 2550 metara, ravno među oblake. I tu su oni hrabriji izašli iz auta na samo 2 stupnja Celzija i prošetali u oblacima.  


Duga na Grossglockneru

Valjda se i sam bog sažalio nad njima i sunce se počelo probijati kroz oblake otkrivajući susjedne vrhove i doline prošarane dugom. Oni vrhovi preko 3500 metara i dalje su se skrivali od pogleda u debelim oblacima.  


Ledenjak Pasterze

Prekrasno. Rekao sam to ne izlazeći iz auta i koristeći fotoaparat kroz na pola otvoreni prozor. Ja nisam među onim hrabrijima. Još desetak pređenih kilometara i našli smo se kraj ledenjaka Pasterze i planinarske staze Franza Jozefa (navodno je tu planinario), obasjani suncem ali i dalje na plus dva.  


Ispred ledenjaka

Ukratko, vrijedilo je pogledati i alpske vrhove i ledenjak makar su nam se mnogobrojni stanovnici Alpa, svisci, smijali kako smo se smrzli u ljetnoj garderobi dok su oni u svojim debelim bundama uživali u krajoliku. Nisu se čak ni sklanjali dok smo ih slikali jer su nam htjeli dati do znanja da su bunde ovdje neophodne. 
I krećemo dalje.Ponovno ručak na jednoj od pumpi iza Lienza pa prema Sloveniji. Prolaz kroz Karavanke gdje opet ostajemo bez 11 eurića pa sve do Brežica gdje se okrepljujemo kavicom i evo nas u Hrvatskoj.Oko 17 i 20 smo u Daruvaru sa ukupno pređenih 2666 kilometara sa prosječnom brzinom od 88 kilometara i prosječnom potrošnjom od 5.7 litara. 
Mi zadovoljni i puni dojmova koje ćemo postupno sređivati na budućim sastancima Kumove slame. 

U jednoj od hala CERN-a

Tajnik AD Kumova slama Toni Boroš 
U Daruvaru 20. kolovoza 2014. godine

                          

Predavači na 100DA
Ponedjeljak, 01. travnja 2019.
Skupština društva i 10. obljetnica postojanja
Ponedjeljak, 26. studenog 2018.
In memoriam Nenad Šironja
Srijeda, 25. travnja 2018.